Europski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu Pindo Mulla protiv Španjolske, u kojoj je utvrđeno kršenje članka 8. (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života), u vezi sa člankom 9. (sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP).

Predmet se odnosio na medicinski tretman pacijentice, Jehovine svjedokinje, kojoj je tijekom hitnog hirurškog zahvata administrirana transfuzija krvi, usprkos njenom izričitom protivljenju da se podvrgne transfuziji krvi bilo koje vrste, u bilo kojem slučaju, uključujući situacije u kojima joj je ugrožen život.

Postupajući po španjolskim zakonima, bolnica u Madridu je zatražila hitno odobrenje suca za izvođenje operacije u cilju spašavanja života pacijentice, koja bi mogla uključivati transfuziju krvi. Sudac, nesvjestan želja pacijentice, odobrio je sve potrebne medicinske procedure. Pacijentici je tijekom operacije dana transfuzija krvi bez njenog znanja.

Ključno pravno pitanje u ovom predmetu bilo je kako pomiriti pravo pacijentice na osobnu autonomiju u vezi s medicinskim odlukama, posebno u odbijanju transfuzije krvi, s obavezom države da zaštiti život i zdravlje.

Sud je prepoznao značajno miješanje države u pravo pacijentice na poštivanje privatnog života (član 8. EKLJP), posebno u vezi s njenom autonomijom u donošenju medicinskih odluka. Njeno odbijanje transfuzije krvi bilo je zasnovano na duboko ukorijenjenim vjerskim uvjerenjima, što je povezalo članke 8. i 9. EKLJP. Ovo miješanje je bilo zakonito prema španjolskom pravu, s ciljem zaštite zdravlja i života pacijentice.

Sud je priznao da država ima obavezu štititi život, uključujući hitne medicinske situacije, ali istovremeno odrasla osoba sposobna za donošenje odluka ima pravo odbiti liječenje, čak i ako to nosi rizik od smrtonosnih posljedica. Pravo na osobnu autonomiju u medicinskim odlukama nije apsolutno, ali ograničenja moraju biti opravdana prema članku 8. stav 2. EKLJP.

U ovom slučaju, postupak donošenja odluka nije dao dovoljno težine unaprijed postavljenoj izričitoj direktivi pacijentice i njenom pisanom odbijanju transfuzije krvi. Nedostatak točnih informacija dostavljenih sucu doveo je do toga da je autonomija pacijentice zanemarena bez adekvatnog opravdanja.

Sud je naglasio potrebu da države balansiraju između poštovanja osobne autonomije i obaveze države u zaštiti života. Španjolska je imala sistem koji poštuje unaprijed postavljene medicinske direktive, ali taj sistem nije funkcionirao ispravno. Sud je presudio da, ukoliko postoje sumnje u autentičnost odbijanja pacijenta za liječenje koje spašava život, hitna medicinska pomoć može biti pružena. Međutim, u ovom slučaju, želje pacijentice su bile jasne i nedvosmislene, te su kao takve trebale biti poštivane.

Sud je presudio da Španjolska treba platiti pacijentici 12.000,00 € na ime naknade nematerijalne štete, te 14.000,00 € na ime troškova.