Hrvatski sabor je donio Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, popularno nazvan 'Zakon o zviždačima', kojim je predviđena zaštita prijavitelja nepravilnosti ne samo u tijelima javne vlasti, već i kod privatnih poslodavaca. Pročitajte na linku

Ukratko, to bi trebalo značiti da:

-zakoni koji štite „zviždače“ trebaju pokrivati širok raspon osoba, bez obzira rade li u javnom ili privatnom sektoru (uz određena ograničenja glede zaposlenih u vojsci, policiji i tajnim službama),

-zakonodavni okvir treba poticati podnošenje prijava glede informacija koje su od javnog interesa,

-osobe koje prijavljuju nepravilnosti imaju više od jednog kanala odnosno načina za prijavu istih (npr. interno prijavljivanje, prijavljivanje nadležnim tijelima, prijavljivanje javnosti, npr. novinarima ili članovima parlamenta),  

-uspostavljeni mehanizmi trebaju biti takvi da se po prijavljenim nepravilnostima postupa žurno,

-svi oblici odmazde (npr. otkaz, suspenzija, nemogućnost napredovanja itd.) su zabranjeni ako „zviždač“ ima opravdane razloge vjerovati u istinitost informacije,

-zviždači imaju pravo na zaštitu svoje anonimnosti, osim ako se ne dogovore drugačije,

-teret dokaza prelazi na poslodavca, ako zaposlenik predoči opravdane razloge da je zbog prijave nezakonitosti trpio štetu,

-„zviždači“ imaju pravo na naknadu štete ako su istu pretrpjeli zbog prijave nezakonitosti u javnom interesu, posebice ako su izgubili posao,

-treba promovirati pravni okvir za zaštitu „zviždača“, uz periodičnu analizu pravnog okvira od strane nadležnih državnih tijela.

Sama implementacija preporuka bit će nadzirana i od strane GRECO-a .

Primjeri zaštite „zviždača“ vidljivi su i kroz  praksu Europskog suda za ljudska prava u poznatim slučajevima:

Guja protiv Moldavije

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda štiti »zviždače« kroz aspekt slobode govora (čl. 10.). Najpoznatiji slučaj Europskog suda za ljudska prava  u pogledu zaštite »zviždača« je GUJA v. Moldova. Sud je u veljači 2008. u navedenom predmetu utvrdio povredu čl. 10. Konvencije jer je podnositelj zahtjeva otpušten zbog odavanja u dobroj vjeri informacija koje su bile istinite i od legitimnih interesa za javnost. Sud je zauzeo čvrsto stajalište u korist slobode izražavanja kao jednog od bitnih temelja demokratskog društva, čak i u slučaju kad državni službenik odaje »unutarnje« ili čak tajne informacije. U toj presudi „zviždač“ je bio voditelj Odjela za medije Ureda Glavnog državnog odvjetnika Moldavije koji je dostavio medijima dva pisma vezana za zloupotrebu ovlasti od strane policije i državnog odvjetništva u koje su bili umiješani i visoki politički dužnosnici te je zbog toga otpušten s posla. Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava zaključilo je da se dostavljanje informacija medijima u ovom slučaju može smatrati opravdanim jer su se podaci odnosili na pritisak koji su visoki političari vršili u odnosu na kaznene postupke koji su bili u tijeku. Europski sud za ljudska prava je utvrdio da je državni odvjetnik odavao dojam da je podlijegao političkom pritisku. U ovom slučaju Europski sud za ljudska prava je smatrao da je javnost imala pravo biti informirana o ovim pitanjima koja spadaju u okvir političke rasprave. Europski sud za ljudska prava je zauzeo stajalište da interes javnosti da bude informirana o nezakonitom radu u državnom odvjetništvu prevladava nad interesom zaštite tajnosti postupka. Imajući na umu važnost slobode izražavanja glede stvari od općeg interesa, prava državnih službenika i ostalih zaposlenika da prijave postojanje nezakonitih postupanja i zloporaba na radnom mjestu, kao i obvezu i odgovornost zaposlenika s obzirom na poslodavce kao i pravo poslodavaca da upravljaju svojim zaposlenicima, Europski sud za ljudska prava dolazi do zaključka da miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja, posebice pravo na širenje informacija, u konkretnom slučaju nije bilo nužno u demokratskom društvu. Europski sud za ljudska prava je također utvrdio kako je podnositelj predstavke preoštro sankcioniran otkazom što je imalo negativne posljedice na njegovu karijeru i što je moglo obeshrabriti daljnje prijavljivanje nezakonitog ponašanja.. Gujinim otkazom povrijeđeno je pravo na slobodu izražavanja.

Heinisch protiv Njemačke

Europski sud za ljudska prava proglasio je nezakonitim otkaz jednoj njemačkoj njegovateljici koja je dobila otkaz jer je javno progovorila o katastrofalnim uvjetima na svom radnom mjestu, u staračkom domu. Brigitte Heinisch je u prosincu 2004. godine podnijela kaznenu prijavu protiv svog poslodavca, tvrtke Vivantes koja je u većinskom vlasništvu njemačke savezne pokrajine Berlin. Nepravilnosti su utvrđene i u izvješću medicinske službe nadležnog zdravstvenog osiguranja, a na nedostatak vremena za pacijente više puta su se žalili i drugi njegovatelji u tom domu. Unatoč tome, istraga protiv Vivantesa je obustavljena i nikada nije došlo do pokretanja sudskog postupka. Tvrtka Vivantes je opovrgnula sve optužbe i otpustila Brigitte Heinisch. Ona se na to požalila sudu u Berlinu, koji je presudio u njenu korist. No, drugostupanjski sud je poništio tu presudu i odlučio da je otkaz bio u skladu sa zakonom. Tu je drugostupanjsku odluku kasnije potvrdio i Savezni sud za radno pravo. Brigitte Heinisch se potom u prosincu 2007. obratila i Ustavnom sudu, no on je odbio razmotriti njezin slučaj. Obrazloženje presude u korist poslodavca: Vivantes ima pravo štititi svoj ugled i zato je otkaz zaposlenici koja mu pokušava narušiti ugled- u skladu sa zakonom. Europski sud za ljudska prava nije dijelio to mišljenje, nego je odlučio da javni interes, odnosno pravo javnosti na informiranje o nedostacima u jednom državnom domu za starije i nemoćne osobe ima prednost pred pravom neke tvrtke na zaštitu njezinog ugleda. Osim toga, navodi se u obrazloženju sudaca iz Strasbourga, otkaz Brigitte Heinisch zastrašujuće djeluje na sve druge zaposlenike koji se odluče na prijavljivanje nepravilnosti kod svog poslodavca.

Da se podsjetimo...U Republici Hrvatskoj prava pacijenata uređena su prvenstveno Zakonom o zaštiti prava pacijenata (ZOZPP; NN 169/04, 37/08), ali i brojnim drugim propisima. Jedno od pacijentovih prava u ostvarivanju zdravstvene zaštite jest i pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji.

Medicinska dokumentacija jest dokument o tijeku bolesti i liječenja pacijenta, odnosno o zdravstvenom stanju pacijenta, načinu rada na mjestu pružanja zdravstvene zaštite te uputa danih u svrhu ostvarivanja pacijentovih prava na zdravstvenu zaštitu, koji je nastao u zdravstvenoj ustanovi i koji je potpisan od ovlaštenog zdravstvenog radnika (najčešće liječnika, ali može se raditi i o npr. medicinskim sestrama). To mogu biti pisani dokumenti, ali i dokumenti na CD-u ili drugom mediju, npr. otpusno pismo, liječničko uvjerenje, rendgenski snimci, rezultati laboratorijskih pretraga, uputnice, operacijske liste, CT nalazi, anamneze, potvrda o smrti i sl.

Obavijesti o svome zdravstvenom stanju, pregledima i zahvatima, tijeku pružanja zdravstvene zaštite, preporučenom načinu života, pravima iz zdravstvenog osiguranja itd. pacijent može usmeno zatražiti od liječnika koji je pacijentu pružio neku zdravstvenu uslugu (čl. 8-9). Pravo na obaviještenost ima i pacijent s umanjenom sposobnošću rasuđivanja, u skladu s dobi, odnosno s fizičkim, mentalnim i psihičkim stanjem (čl. 13). Pacijent ima pravo odbiti primitak navedenih obavijesti pisanom i potpisanom izjavom, osim u slučaju bolesti kojom bi mogao ugroziti zdravlje drugih (čl. 14).

Na zahtjev pacijenta, liječnik je obvezan pacijentu dati na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na dijagnostiku i liječenje njegove bolesti. Također, pacijent ima pravo zahtijevati presliku medicinske dokumentacije o svom trošku (čl. 23).

Pacijent jedini ima pravo na pristup dokumentaciji, a ne i članovi njegove obitelji ili neke druge osobe. Time se štiti privatnost pacijenta te povjerljivost osjetljivih podataka. Međutim, u dvije situacije će i druge osobe imati pravo na uvid u dokumentaciju. Prva od njih je kad pacijent ovlasti druge osobe da traže uvid. Druga je slučaj kada određene treće osobe iznimno imaju pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju pacijenta i bez njegove suglasnosti. Tako je, primjerice, liječnik dužan medicinsku dokumentaciju na zahtjev predočiti ministarstvu nadležnom za zdravstvo, tijelima državne uprave, Hrvatskoj liječničkoj komori ili sudbenoj vlasti (Zakon o liječništvu, čl. 23). Najčešće će to biti uvid na temelju sudskog naloga u postupcima pred sudom.

Nakon smrti pacijenta pravo na uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju stječu članovi uže obitelji (bračni drug, izvanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra) te zakonski zastupnik odnosno skrbnik pacijenta, osim ako je pacijent to za života izričito zabranio. Da bi takva izjava bila valjana, ona mora biti ovjerena od javnog bilježnika koji je tada dužan cjelovito informirati pacijenta o značenju takve izjave. Osim uvida u dokumentaciju, navedene osobe imaju i pravo na presliku dokumentacije o svom trošku (čl. 24).

Ovo pravo zaštićeno je do te mjere da će zdravstvena ustanova, odnosno odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi, prekršajno odgovarati ako pacijentu ili drugoj osobi koju ovlasti uskrati pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju (čl. 41). Osim prekršajne odgovornosti, postoji i disciplinska odgovornost liječnika, a ako pacijent zbog uskrate uvida trpi štetu, moguć je i postupak za naknadu štete.

Izvor: http://klinika.pravo.unizg.hr/content/pravo-na-pristup-medicinskoj-dokumentaciji